PODGORIČKA ŠAPUTANJA

                                                     

                                                            

                                 PODGORIČKA TADŽ MAHAL- GLAVATOVIĆA DŽAMIJA

 

 

 

NAJVEĆI DIO ISTORIJE OSTAO JE NEZAPISAN, NAJVEĆI DIO ONOGA ŠTO JE ZAPISANO UNIŠTENO JE ILI NEPOVRATNO IZGUBLJENO, NAJVEĆI DIO ONOGA ŠTO JE SAČUVANO IZ ZAPISANOG NIJE PROČITAN.  NAJVEĆI DIO PROČITANOG NIJE SHVAĆEN. NAJVEĆI DIO ISPRIČANOG NIJE IMAO KO DA ČUJE                                                                                                 FERID MUHIĆ

 

 

 

Legende o istorijskim i onim običnim, reklo bi se svakodnevnim ljudskim  dešavanjima, mogu da sežu do duboko u prošlost. Po nekom nepisanom i teško uhvatljivom  pravilu, legende su proistekle iz  narodnog predanja. One uglavnom čine mješavinu istorijskih činjenica i ljudske mašte. U interakciji ova dva momenta, legende su vremenom postale dio kolektivne svijesti ljudi konkretne sredine, koji su ih stvarali. Na taj način kao dio ljudske samosvijesti istovremeno čine i njihov bitan identitetski momenat.

Međutim, činjenica da se ovakva šaputanja u Podgorici   po pravilu  prihvataju kao autentična i istinita , rječito govori o snazi duha sredine čiji  građani su legende šapatom stvarali, oblikovali,   dograđivali i prenosili. Za  Podgoričane ova šaputanja jesu i više od legendi. Ona  objektivno prestavljaju halucinantnu realnost koja povezuje prošlost i sadašnjost poput  najčvršće ćuprije, smjelo izgrađene nad bezdanom vjekova.  Istovremeno, Podgoričani su šaputanjem  projektovali viziju srećnije životne budućnosti. Na ovaj način podgorička šaputanja se dojme poput susreta  sa ljudima iz minulih vjekova, o kojima upravo najslikovitije  pripovijedaju nikada do kraja ispričane priče. Podgorica je tako na sebi svojstven način istovremeno ponudila vrijednosti svoje kulturne baštine svima onima koji bi iskazali strpljenja i želje da je shvate. Eho ovog šaputanja uvijek iznova dopire iz naslaga prošlosti, prekrivene patinom maštovitih dešavanja ( zgoda i nezgoda), raspirujući maštu i znatiželju. Sve to kako bi se  potomstvo opomenulo i prepoznalo kada  se suoči sa tihim  šapatom koji vjekovima raznose bukovi Ribnice i Morače, ili se taj šapat provlači  borovom šumom na   Gorici i Ljuboviću. Odnosno teško uhvatljivim damarima pulsira podgoričkim sokacima. Tako su  podgorička šaputanja mogla postati neraskidivi dio  kulturnog nasljeđa koji je Podgoričanima  davao osjećaj samosvojnosti, te istovremeno predstavljao dio njihovog kolektivnog pamćenja. Samo na ovaj način je moguće pružiti racionalno objašnjenje, zašto legende u Podgorici izdržavaji provjeru vremena bolje nego istorijski fakticiteti. Bremenite lirskim momentima, dijelom se mogu  dojmiti  i bajkovitim.  Ali i pored toga, podgorička šaputanja čine suštu suprotnost bajkama.  Krunski detalj kojim podgoričke legende prave otklon od bajki, treba tražiti u kulturološkoj ravni. Bajke u tom smislu  jesu   imanentne nekim drugim kulturološkim sredinama, i momentima, a istorijski posmatrano, apsolutno su neistinite. Za razliku od njih, legende su se u Podgorici šapatom prepričavale i generacijski prenosile kako bi se sačuvala slika  života koji je bezpovratno  nestajao u bujicama novih vremena. I  tako do bezsvijesti. Ne samo zbog  toga za podgorička šaputanja se može ustvrditi, da je to u suštini  još uvijek neprovjerena istorija. Ovo posebno imajući u vidu činjenicu da je dopušteni prostor na kojem  legende nastaju omeđen istorijom, s jedne, odnosno ljudskom maštom s druge, strane.U tom smislu suština podgoričkih šaputanja može biti i izmišljena a vremenom preoblikovana tako da zvuči što intrigantnije. Međutim, nije sporno da podgoričke  legende imaju utemeljenja u onome što se naziva istorijskim fakticitetom. Drugim riječima legende i istorija jesu prijateljice, od kojih ova prva za sada glasnije govori, bar kada je Podgorica u pitanju. Taj šapat glasniji i od istorije u suštini predstavlja splet vjerovanja i običaja nastalih oko mnoštva uporišnih tačaka.To su u osnovi priče koje su se šapatom prepričavale kako bi se u njima moglo uživati i istovremeno doseći ono što je u stvarnom životu neprekidno  izmicalo. Zbog toga podgorička šaputanja, doduše onako ispod glasa pripovijedaju obično o onom što je trebalo da se dogodi, za čim se žuđelo i što je stalno izmicalo, ali isto tako i o onome što se objektivno dešavalo, i što je postojalo.  Tu počiva i suština podgoričkih legendi. Možda su ih pukim šaputanjem Podgoričani pokušali, ne sačuvati isključivo za sebe, već ih na taj način odbraniti od svakog mogućeg vida krivotvorenja i svojatanja.  Nezaobilazna snaga podgoričkih šaputanja, koja ih čini aktuelnim bez obzira na period iz kojeg datira konkretni događaj koji se legendom tretira, počiva u njenom stavu  prema životu.

Ukupna poruka koja se ovakvim šaputanjem prenosi sadržana je u činjenici da niti jedno jedino konkretno ljudsko bitisanje nije slučajno i beznačajno. Naprotiv, aktivno ljudsko djelovanje, pa i tiho maštanje, šapatom iskazano,  potvrda je da granice ljudskih mogućnosti nijesu tako male kako se neupućenim može činjeti. Posebno nijesu male kada se radi o kooperativnom poduhvatu sredine,  koja se  usaglasila na minimumu moralnih pretpostavki koju čini častan nijet. Moglo bi se kazati kooperativnom djelovanju generacija stasavalih na zajedničkim vrijednostima koje su izdržale provjeru vjekova.  Ljudske mogućnosti se u tom slučaju pomjeraju do neslućenih granica, kojima je moguće  premostiti vjekove i povezati generacije. Zbog svega toga legende pružaju mogućnost da se razigranom maštom oplemenjuje i neizbrisivo mijenja svijet oko sebe.  Podgorička šaputanja su istovremeno ključ kojim je, bar za sada  jedino moguće otključati i otškrinuti vrata minulih vremena. No ne i širom ih otvoriti u pokušaju da se bezstidno zaviri u tuđe  živote i način  razmišljanja generacija iz davno  minulih vjekova. Ipak se to u Podgorica oduvijek žigosalo kao nepristojno.

         

 

Najveća  i najljepša podgorička džamija bila je locirana na današnjem trgu Božane Vučinić i obuhvatala je centralni dio stare Podgorice. To je po predanju bio vakuf (zadužbina), silnog Glave Jusuf bega  Glavatovića, po kojem je i dobila naziv. Bila je poznata i kao Ahmatbašića džamija. Iz ove porodice potiče i Vejsel Ahmatbašić kojem su staropodgorički muslimani pridavali nadprirodne moći koje je ovaj potvrđivao na širokim prostorima od Podgorice  do Skadra, Hercegovine  do Bjelopavlića. Zbog toga i ne čudi što su najveću i najljepšu podgoričku džamiju prepoznavali i pod nazivom Ahmatbašića. Po  predanju koje je  još uvijek prisutno  kod staropodgoričkih muslimana, utemeljivač džamije, inače bogati lokalni trgovac Jusuf aga Glavatović, krenuće sa svojim slugom Savom  u Stambol. Nakon dugog putovanja kroz Albaniju odlučiše konačiti u nekom hanu kod Kroje. Oprezni  Jusuf aga primjetiće trojicu sumnjivih "derviša " koji su se vrzmali po hanu. Dogovori se sa slugom da ne spavaju te noći, već da se samo prikriju i pripaze na ponašanje sumnjivih derviša. Tako se Jusuf aga prekrio ogrtačem preko glave, praveći se da spava ne skidajući pri tom  ruku sa sablje. U gluho doba noći primjetiće Jusuf aga kako su se trojica derviša ustremili na njih u namjeri da ih opljačkaju. Potegnuo je sablju i ubio svu trojicu napadača. Ubrzo je  ustao i tu u bizini hana naložio slugi Savu da iskopa rupu i sahrani trojicu napadača, nakon čega su nastavili put za Stambol. Po povratku iz Stabola svratili su u onaj isti han, kada je Jusuf aga Glavatović ponovo naredio svojem slugi, ovog puta da iskopa  zemlju na istom mjestu gdje su nedugo prije toga sahranili leševe ubijenih pljačkaša. Tom prilikom pored svakog leša pronašli su po tri ćemera zlata. Jusuf aga to podijeli i slugi dade polovinu. Od ovog blaga Jusuf aga sagradi dvije džamije. Jednu u Podgorici, drugu u Golubovcima u Zeti.  Od svog dijela pobožni sluga Savo će uz dopuštenje Jusuf agino iskovati veliki zlatni krst i darivati ga crkvi u Vukovcima.  Da se ipak samo radi o narodnom predanju potvrđivalo se sa tarih zapisa na kojem je stajalo samo ime utemeljivača džamije bez navođenja prezimena izvjesnog Huseina, a njena izgradnja vezuje za mjesec ramazan 1001. hidžretske  godine, ili 1593. godine.  

Po drugom isto tako interesantnom  kazivanju starijih,  te prema onome što se može potvrditi sa očuvanih fotografija, ova džamija koja je ljepotom privlačila pažnju svih dobronamjernika koji su pohodili Podgoricu, nije zadovoljavala ustaljene proporcije minareta i molitvenog dijela. Radi se upravo o onim karakteristikama koje su objektima islamske sakralne arhitekture davali prepoznatljivi sklad, eleganciju i lakoću. Tako je lako primjetno da je vitko minare, zidano  fino tesanim kamenom, sa šerefom (balkonom), koji su  krasili predivno oblikovani kameni stalaktiti, na ekstreman način dominiralo cjelinom džamijskog kompleksa. Istovremeno to je potvrda predanja koje se od davnih zemana prenosi Podgoricom. Po tom predanju utemeljivači ove džamije jesu Glavatovići, čiji jedan ogranak pod prezimenom Paćuka, danas živi u Sarajevu.

Gradski dizdar, Turkuš-paša će uz saglasnost Podgoričana dograditi džamiju, podizanjem novog minareta i kapije.  Sve to u znak zahvalnosti što mu bi  dopušteno da ćerku jedinicu sahrani u džamijskom haremu. Ta zasigurno metodično dovršavana struktura s uzvišenom namjenom, po svemu sudeći   bila je  vrhunac neimarskog umijeća i za same autore. Rijetko viđena ljepota ovog minareta i danas raspiruje maštu unoseći sumnju u tradicionalne odgovore. Postavlja se pitanje: Kakav utisak je minare moglo ostaviti na čovjeka? Nesumnjivo za onovremenog čovjeka bila je to zapanjujuća vertikala čuda, koja stremi bezkraju.Tako je  stvorena  iluzija kao da je minare savršeno spušteno sa neba. Na koncu stvoren je utisak kao da je i samo minare bilo onaj najljepši dio neba koji se za trenutak spustio i tu ostao da bi se vječno  mjerio sa ljepotama Ribnice. Džamijski prostor bio je omeđen kamenom ogradom kojom je dominirala kapija rijetko viđene ljepote. U njoj je ova legenda poprimila i fizički oblik. Poseban detalj na kapiji bio je široki lučni nadvratnik. Nadvratnik je bio prepoznatljiv po kitnjastoj ornamentici kojom su preovlađivali floralni i geometrijski motivi. Ljepota ove kamene plastike mogla se porediti samo sa najljepšim đevojačkim vezom, pravljenim rukom zaljubljene nevjeste. Toplina kojom i danas zrači sa starinskih fotografija kao da govori nikad do kraja dovršenu priču o prelijepoj Turkinji koja je toplinu anadolskih stepa pokušala prepoznati u vrelini ribničkog kamenja. Staropodgorički muslimani su razlikovali tursku posadu grada i prepoznavali ih kao Turkuše. Tako je u lokalnom predanju sačuvano sjećanje na  gradskog dizdara  pod imenom Turkuš-paša. Njegova ćerka jedinica čija je ljepota postala poslovična u Podgorici i okolini, ada lipa ka Anadolka, napraviće i  danas poređenje staropodgoričani kako bi sabesjedniku približili đevojačku ljepotu, stasavaše u svili i kadifi pod budnom očevom paskom, izazivajući čežnjive uzdahe podgoričkih bećara. Konačno, na sve to nije mogla ostati gluha i nijema. Taj dramski zaplet generiran očevim nerazumijevanjem i đevojačkom čežnjom dobi rasplet u karasevdahu- ljubavnoj patnji od koje je ova prelijepa Turkinja pala u postelju i nedugo potom umrla. Roditeljska ljubav pretočila se tako u patnju, a pašina oholost u smjernu težnju da svoju jedinicu sahrani u džamijskom haremu. Visina sa koje je  posmatrao ovu kasabu i njene  stanovnike istopila se pred neumitnom činjenicom prolaznosti ovodunjalučkog  života. Kako Podgoričani dopustiše da se mlada Turkinja i nesuđena podgorička snaha sahrani u haremu Glavatovića džamije, Turkuš-paša u znak zahvalnosti dogradi džamiju. Tako je stvorio jedinstven spomenik ljudskoj bogobojaznosti i roditeljskoj ljubavi. Podgoričani su na to kazali:''Bog je bez mane.'' A šta je rekao nesuđeni đuvegija Mujo Ćerić, ili to pak  bijaše neki od dvojice mladih Bešlića,ostaće vječita tajna.

DETALJ NADVRATNIKA NA KAPIJI GLAVATOVIĆA DŽAMIJE,

Po drugom, isto tako interesantnom predanju u džamiji je prvobitno bio sahranjen i sam Gazi-Husref-beg, utemeljivač po njemu nazvane džamije na Baš čaršiji. On je poginuo u  borbi  na Rosnim livadama, na prilazu Podorici i bio sahranjen u haremu Glavatovića džamije, da bi kasnije njegovi zemni ostaci, neznano zašto, bili prebačeni u harem  Starodoganjske  džamije. Inače istorija je nesporno dokazala da je Gazi-Husref-beg umro u Sarajevu. Time je ovo podgoričko predanje definitivno locirano u sferu legende, nastale najvjerovatnije u romantičarskom zanosu koji je svojom pojavom i istorijskom ulogom na ukupnim prostorima ovog dijela Osmanskog carstva obilježio sultanov sestrić, koji se ne bez razloga okitio laskavom titulom gazije- pobjednika. To ipak nije moglo proći bez Podgorice i njenog učešća u svemu tome, na ovaj ili onaj način. Glavatovića je istovremeno bila i takozvana sakal džamija. Naime, u ovoj džamiji  se po kazivanju starijih, u posebno izrađenoj kutiji   čuvala i  jedna vlas sa Alejhiselamove brade, kojom  je kao najvećim priznanjem od samog padišaha darivan Turkuš paša, a koju će naknadno zavještati Glavatovića džamiji. U džamiji je  radio mehtep i medresa, te skoro da  ne postoji podgoričke mladeži  između dva svjetska rata, koji nije pohađao neku od ovih obrazovnih ustanova, te time dodatno bio vezan za Glavatovića džamiju. Kako se samo  rahmetli  Fadilju Tuzoviću  oteo uzdah iz dubine duše, kada mi je jednom prilikom pominjući  nazive nestalih podgoričkih džamija, nakon kraće pauze uzeo vazduha i istiskujući ga iz grudi kao iz mijeha nakon dugog i otegnutog uzdaha dodao i Glavatovića džamija.

 

 

komleks Glavatovića džamije, s kraja XIX vijeka.

 

 

Muslimansko kulturno prosvjetno društvo "Gajret" tu je, između dva svjetska rata, svojim nastupima obilježavalo vjerske praznike.Inače, mutevelija džamije između dva svjetska rata bio je Husein Methadžović.

Džamija  stradala tokom Drugog svjetskog rata kada je u bombardovanju grada 05. maja 1944. godine, tokom džuma namaza, uništen njen molitveni prostor, a grandiozno kameno minare poljuljano u temelju, uzgor se održalo, prkosno  čuvajući sjećanje na roditeljsku ljubav i nerazumijevanje, te đevojačku patnju i karasevdah.  Po kazivanju  savremenika, minare je konačno uklonjeno nakon oslobođenja, prilikom čiščenja ruševina, na način što je sajlama vezano za kamione i teške građevinske mašine i tako porušeno. Ovo da bi se preduprijedila mogućnost njegovog pada te time i  povrijeđivanja građana. A možda što su joj mujezini  bili đerzi, tražili su neupućeni razloge za ovakav postupak revolucionarnih vlasti, obzirom da se džamija nalazila iznad Tabahane, pa su mujezini sa njenog minareta mogli biti svjedocima bogohulnih ponašanja. Sudbinu minareta podijeliće i brojni nišani- nadgrobni spomenici, obzirom da je džamijski harem bio veliko mezarje. Slična je bila sudbina i  vakufa Glavatovića džamije, koji su između ostalog činjeli i brojni poslovni prostori u tadašnjem  strogom centru, koji je činio podgorički pazar zvani Glavica, koji se razvio u nekadašnjem  Redžovića sokaku, koji bijaše prepoznat kao tipični trgovački sokak. Time je stavljena tačka na sva razmišljanja o daljoj sudbini ove džamije ,koja se definitivno preselila u istorijsko pamćenje, promaljajući se iz zgusnutih istorijskih zbivanja i sjećanja sve rjeđih pojedinaca, kroz nostalgičnu priču o ljubavnim jadima prelijepe Turkinje. I sve to šapatom, kako se ne bi remetio mir koji se padom Glavatovića džamije sklopio nad njom.                                              

                                                                        

 

 

Izgled dijela Stare varoši sa  Glavatovića, džamijom, prije bombardovanja maja 1944. godine- današnji trg Božane Vučinić na kojem se nalazilo pazarište zvano Glavica

 

 

 

 I njegov izgled nakon bombardovanja

                                                        

 

Činjenica je da je Podgorica jedan od najviše uništavanih gradova tokom Drugog svjetskog rata, te da je iz rata izašla sa nepunih 7000stanovnika,ili tačnije 6207, smještenih u  moračkim i ribničkim pećinama, obzirom da su kuće i bukvalno bile zbrisane sa lica zemlje. Dio njegovih stanovnika, mahom muslimana je i trajno napustio grad. Prema okvirnim podacima-teško provjerljivim podacima, radi se o oko 2000 lica koji su  nastanili na širokom prostoru od Tuzi do Skadra.

 Ono što je preživjelo od tragova materijalne kulture, nestajalo je pred našim očima zbog opšte nebrige, nerazumijevanja i nemara, ili voljom novih revolucionarnih vlasti. Time je nestajao i dio podgoričke  istorije, te usuđujem se ustvrditi i dio genetskog supstrata svakog staropodgoričanina, koji se mogao razviti samo u uslovima postojanja osobenog sociološko-kulturološkog habitata, kakav je inače bila stara Podgorica. Tako shvaćena  starinska zdanja koja su preživjela ratne kataklizme, neovisno da li se radilo o sakralnim objektima,ili pak mostovima, hamamima, mlinovima....  sama  sebe su kandidovali za adekvatniju posljeratnu obnovu i revitalizaciju, koja je izostala. Tako smo najavili i  projektovali  vrijemena u kojim je tehnološki napredak protežirao opštu funkcionalnost. Time se na širem planu (ne)svjesno promovisala kultura koja je  stremila da život učini udobnijim i lakšim i po cijenu opšte empatije. Međutim, ta  nova kultura nije bila u mogućnosti  ponuditi odgovore na egzistencione društvene potrebe, niti je  pak bila obećavajuća  kada je u pitanju ona vapijuća potreba za humanizacijom odnosa u društvu. Ova humanizacija ukupnih društvenih odnosa u svakom slučaju morala je početi od poštovanja prirode i kulturno-istorijskog nasljeđa, što se ipak moralo i u mjeri mogućeg mora sačuvati za buduće naraštaje. Zanemarujući ove samo naizgled nebitne činjenice, ne čudi što je Podgorica u jednom trenutku izgubila onu magičnu moć nenametljivog oblikovanja urbanih vrijednosti življenja. Konačno, sve ovo treba sagledavati u kontekstu ljudskih prava i sloboda, te biti svjestan da su sva ona individualna, samo što se neka od njih poput  prava na  kulturu uživaju na kolektivan način.                             

                                                                           

                                                                      ABDULAH BATO ABDIĆ